Moje ime je Elena.  Ono što imam je motocikl i potpuna sloboda da ga vozim gdje god me radoznalost i demon brzine odvedu.Vozim cijeli život, i tokom godina sam promijenila nekoliko motocikala. Završila sam potragu za idealnim motociklom sa velikim Kawasakijem Ninja, koji ima poštovanja vrijednih 147 konjskih snaga, ozbiljan zvuk motora, brz je kao metak i udoban za duge vožnje.Često putujem, a jedna od mojih omiljenih destinacija vodi sjeverno od Kijeva, 130 km daleko od mog doma. U takozvanu černobiljsku "mrtvu zonu"...

Zašto omiljena? Zato što tamo možete da sebi priuštite duge vožnje po pustim putevima. >Svi ljudi su otišli, a priroda cvjeta. Šume i jezera su prelijepi.Putevi, kojima ne prolaze kamioni ili vojna vozila, su u istom stanju kao i prije dvadeset godina – osim povremenih žbunova trave ili ponekog stabla koje je pronašlo svoj put do proljeća. Vrijeme ne uništava puteve, i oni bi mogli ostati ovakvi sve dok ne budu ponovo otvoreni za javni saobraćaj... za nekoliko stoljeća.

Da bismo krenuli na naše putovanje, moramo naučiti ponešto o radijaciji.To je donekle jednostavno; naš uređaj kojim ćemo mjeriti radijaciju se zove Gajgerov brojač. Ako ga uključite u Kijevu, on će izmjeriti od 12 do 16 mikrorendgena na sat. U tipičnom ruskom ili američkom gradu, očitaćete od 10 do 12 mikrorendgena na sat, a u centru mnogih evropskih gradova 20 mikrorendgena na sat, što je radioaktivnost kamena. Hiljadu mikrorendgena čini jedan milirendgen, a hiljadu milirendgena čini jedan rendgen; znači da je jedan rendgen 100.000 puta radijacija jednog prosječnog grada.

 

Doza od 500 rendgena tokom pet sati je fatalna za čovjeka. Interesantno je da kokoška može podnijeti dva ipo puta veću dozu, a bubašvaba čak sto puta veću dozu.

Taj nivo radijacije se sad više ne može sresti u Černobilju. U prvim danima nakon eksplozije, reaktor je emitovao 3.000 do čak 30.000 rendgena na sat; vatrogasci koji su stigli da gase požar bili su takoreći sprženi gama zračenjem. Ostaci reaktora su sahranjeni u ogroman sarkofag od betona i čelika, i sad je prilično bezbjedno ići ovim područjem – sve dok se držite puteva i ne zabadate nos na pogrešna mjesta...

 

Mapa na donjoj slici prikazuje naš put kroz mrtvu zonu. Radijacija je ispunila tlo i sad je u jabukama i pečurkama. Asfalt ne zadržava radijaciju, i to omogućava putovanje ovim područjem.

 Nikad nijesam imala problema s momcima sa dozimetrima na kontrolnim punktovima. Oni su profesionalci, i ako nađu radijaciju na vašem vozilu, priuštiće mu hemijsko kupanje. Ne računam onih nekoliko pokušaja „eksperata“ da pronađu razlog da kupanje priušte i meni, jer su oni više vezani s fizičkom biologijom nego biološkom fizikom...

 

>> Detaljnije >>

 

Izvor teksta i fotografija: Elena